Razgovarala u Zagrebu, 7. lipnja 2003.
Razgovor s arhitektom i teoretičarom arhitekture Terenceom Rileyjem, voditeljem Odjela arhitekture i dizajna u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, o projektu proširenja MoMA-e japanskog arhitekta Yoshija Taniguchija.
MoMA je najstariji i najugledniji muzej moderne umjetnosti na svijetu. Osnovan je 1929., a od 1939. godine smješten je na današnjoj lokaciji – West 53rd Street. Po peti put nalazi se pred novim preuređenjem/proširenjem, kako bi odgovorio na sve kompleksnije potrebe čuvanja i predstavljanja narastajućih zbirki, nosio se s nepredvidivim tijekom suvremene umjetnosti, ali i hvatao korak sa zahtjevima i očekivanjima vrlo raznorodne i brojne publike. Premda je nakratko boravio u Zagrebu, Riley je pokazao iznimno zanimanje za zagrebačku arhitekturu između dva rata, kao i za Franićev projekt Muzeja suvremene umjetnosti, konstatirajući kako mu je laknulo kada je mogao ustvrditi ’kako nije riječ o još jednom Bilbao projektu’.
ORIS: : Prije nego što počnemo razgovarati o projektu proširenja MoMA-e Yoshija Taniguchija htjela bih vas pitati o samom postupku izbora arhitekta. Kao koordinator Ocjenjivačkog odbora od samog ste početka bili uključeni u natječaj. Zanima me prije svega tko je izabrao deset arhitekata za prethodno istraživanje, tzv. charette, pozvanih da daju svoje prijedloge, među kojima su bili, da spomenem samo nekoliko najpoznatijih, Rem Koolhaas, Steven Holl, Dominique Perrault?
Riley: Ukoliko imate posla s novom institucijom koja se gradi na ledini, imate prilike promatrati i druge radove arhitekata, kao i stvarati određene projekcije što bi ti arhitekti mogli učiniti u zadanoj situaciji. Ali MoMA nije na ledini; smještena je unutar visoko urbanizirane lokacije. Tu ima manje mogućnosti za tabula rasa projekcije, dakle za način na koji su arhitekti mogli raditi da su imali odriješene ruke. MoMA, osim toga, nije nova ustanova. Ona ima povijest dugu 75 godina i snažnu ulogu u arhitektonskoj struci i kustoskoj muzejskoj praksi, koju želimo sačuvati i proširiti. Zbog toga smo se odlučili za prethodno istraživanje (charette) kako bismo potaknuli dijalog s arhitektima.
Bitna značajka javnog natječaja potpuna je odvojenost organizatora i arhitekata. To znači da među njima nema dijaloga. Ta razdvojenost omogućuje pošten odnos spram natjecatelja, ali ustanovi ne osigurava najbolji program.